​Kad srce kaže „Da.“, a stvarnost kaže „Ne.“

Odbacivanje boli, a ovisno o tome tko nas je i na temelju čega odbacio bol može varirati od sitnog uboda negdje u prsnom košu pa sve do paralizirajuće boli.

Odbacivanja su sastavni dio našeg života krenuvši od toga da smo zadnji odabrani za igru graničara ili gumi gumija, da je naš prvi prijatelj u vrtiću pronašao novog prijatelja i zaboravio na nas, do modernijih verzija odbacivanja kada nam draga prijateljica ne lajka sliku na Fejsu ili kada se on više ne javi nakon prvog dejta.

Od posljedica se ponekada oporavljamo brzo jer eto, nelajkana slika ipak ne boli toliko jako, a ponekada nam se sruši svijet kao kada nas napusti dugogodišnji partner ili prijatelj.

Svi smo osjetljivi na odbacivanje, a razlikujemo se s obzirom na to kako reagiramo na odbacivanje, koliko nam treba da se oporavimo i kako se nosimo sa tim bolnim osjećajima.

Za pola posljedica je odgovorno samo odbacivanje, a za drugu polovinu smo zaslužni mi – naša potreba za pripadanjem, naše misli koje traže krivca i pronalaze ga u tome što ne valjamo i naši povrijeđeni osjećaji.

Naš prirodan odgovor na to kada nas odbaci partner ili prijatelj je intenzivna samokritičnost. Nazivamo se pogrdnim imenima, nabrajamo sve što na nama ne valja i gadimo se sami sebi.

Drugim riječima, u trenucima kada naše samopouzdanje najviše pati – mi ga dodatno povređujemo.

Zašto odbacivanje boli?

Kada nas netko odbaci, a imamo pažljivo uho koje će nas saslušati, mi ćemo svoje osjećaje opisati u terminima tjelesne boli.

“Srce mi je slomljeno.”, “Boli me u grudima.”, “Osjećam pritisak u prsnom košu i ne mogu disati od boli.”, “Od tuge mi se steže grlo i boli me.”

Istraživanja su pokazala kako odbacivanje u našem mozgu aktivira ista ona područja koja se aktiviraju kada doživljavamo tjelesnu bol.

Evolucijski psiholozi smatraju kako je naš mozak programiran da reagira na taj način još od vremena kada smo kao lovci i sakupljači hrane živjeli u plemenima i kada kao izdvojene jedinke nismo mogli sami preživjeti. Odbacivanje od strane plemena bi za nas značilo sigurnu smrt. Stoga smo razvili detektore koji su nam signalizirali da se ponašamo neprihvatljivo i u skladu s njima smo prilagođavali svoje ponašanje kako nas pleme ne bi odbacilo. Tako smo prenosili svoje gene.

Potom u jednadžbu trebamo ubaciti svoja iskustva od djetinjstva do odrasle dobi gdje smo tijekom vremena doživjeli brojna odbacivanja na račun različitih stvari od kojih neke jesu, a neke nisu pod našom kontrolom i način na koji smo se navikli nositi sa tim odbacivanjima. A tu je i način na koji su se sa odbacivanjima nosile i bliske osobe u našem okruženju.

Odbacivanje u nama izaziva kaskadu emocionalnih i kognitivnih posljedica. Osjećamo ljutnju, anksioznost, depresiju, ljubomoru i tugu. Teže nam je fokusirati se na zahtjevne zadatke, agresivniji smo i slabije se kontroliramo. Osim toga, lošije spavamo, a naš imunitet pada.

Kako reagiramo na odbacivanje?

Naša reakcija na odbacivanje ovisi o različitim faktorima.

Na odbacivanje ćemo biti osjetljiviji ako općenito imamo nisko samopouzdanje dok nam viši stupanj samopouzdanja osigurava i veću otpornost na bol.

Ako nas je odbacivanje jako jako zaboljelo zbog toga što smo osjetljiviji i/ili ako se radilo o odbacivanju od značajne osobe ili odbacivanju zbog nečega što nam je slaba točka, mi ćemo vrlo vjerojatno reagirati ljutnjom.

Biti ćemo ljuti, agresivni, pokušavat ćemo na silu privući pažnju te osobe ili grupe koja nas je odbacila i vrlo često postići kontraefekt – ponovno odbacivanje.

Drugi učestali obrazac ponašanja je nastojanje da ponovno pridobijemo pozornost i naklonost osobe koja nas je odbacila. Ovisno o tome koliko nas je zaboljelo odbacivanje i koliko nam je potrebna potvrda osobe koja nas je odbacila, ponekada smo spremni ići i protiv sebe kako bismo opet bili prihvaćeni.

Otrovne misli koje nam se vrzmaju po glavi “Nikada me više nitko neće voljeti.”, “Nisam dovoljno dobra takva kakva jesam.”, „Ostat ću zauvijek sama.“ i popratna bol djeluju nam nepodnošljivo i spremni smo učiniti gotovo sve kako bismo ih zaustavili.

Treći način nošenja sa odbacivanjem je pokušaj da se povežemo sa drugim važnim ljudima i barem malo vratimo osjećaj kontrole i ravnoteže u životu. Primjerice kada nakon bolnog prekida prijateljstva posegnemo za drugim prijateljicama i osjetimo da smo i dalje povezani.

Naravno, moguće su i druge reakcije.

Može li povećana osjetljivost na odbacivanje biti problematična?

Ako smo se kao djeca nalazili u situacijama da su nas drugi mučili, nazivali pogrdnim imenima i isključivali, možda smo razvili pojačanu osjetljivost na odbacivanje. Pojačana osjetljivost na odbacivanje je hiper-svjesnost reakcija drugih osoba koje nas okružuju.

Naši senzori koji upozoravaju na mogućnost da bismo mogli biti odbačeni su preosjetljivi i reagiraju čak i u onim situacijama kada nas zapravo nitko ne odbacuje, a mi reagiramo kao da nas je ta druga osoba odbacila.

Možda reagiramo neprikladno, ekstremnom ljutnjom, povrijeđenošću, možda krećemo u kontra napad odbacujući zauzvrat drugu osobu ili smo jednostavno gluhi na razuvjeravanja ili pojašnjavanja što se zapravo dogodilo.

Sve što mi čujemo je to da smo neprihvatljivi, a odbacivanje doživljavamo kao vrijednosnu prosudbu da ne valjamo.

Druga osoba može biti iznenađena našim reakcijama i zbunjena. Ako smo zaslijepljeni ljutnjom i boli, teško ćemo na prikladan način uspjeti objasniti što nas je povrijedilo, a druga osoba nas neće razumjeti. Pojačana osjetljivost na odbacivanje može dovesti i do samoispunjavajućeg proročanstva. Kada očekujemo odbacivanje, teško nam je osjećati se sigurno u odnosu, a partnerova ponašanja koja ne ispunjavaju naša očekivanja procijeniti kao odbacivanje. Osjećamo se odbačenima i onda kada to nismo, a ako se trenutno ne osjećamo tako, iščekujemo trenutak kada će se to dogoditi što u konačnici može dovesti do toga da nas druga osoba uistinu i odbaci i nastavi dalje bez nas.

Osim toga, ako smo osjetljiviji na odbacivanje tada vrlo lako možemo zapeti u obrazcima ponašanja koji pogoršavaju situaciju. Primjerice, ako razgovaramo sa partnerom i nešto što je on rekao doživimo kao odbacivanje, postoji mogućnost da prestanemo slušati sve ostalo što partner govori jer smo preokupirani osjećajem da smo odbačeni.

Umjesto da slušamo partnera do kraja, mi razmišljamo o tome kako da se izvučemo iz te situacije, kako da se na nama ne vidi da nas boli, a da smo slušali do kraja možda bismo čuli partnera kako nam daje znakove da nas ipak nije odbacio i da je sve u redu.

Situacije u kojima se samo „iskopčamo“ iz razgovora kada nam je teško, možda mogu biti dobra kratkoročna strategija da se sačuvamo od boli, ali dugoročno gledano „iskopčavanje“ i selektivno slušanje onoga što potvrđuje da smo odbačeni može samo naškoditi našim odnosima.

Taktika izbjegavanja odbacivanja također nam se može obiti o glavu. Ako smo osjetljivi na odbacivanje, tada smo skloniji izbjegavati situacije u kojima bismo mogli biti odbačeni. Izbjegavanje odbacivanja može voditi u usamljenost i u razvijanje anksioznosti i straha vezanih uz međuljudske odnose.

Primjerice, ako smo osjetljivi na odbacivanje, ali jako želimo pronaći partnera možemo to pokušati putem Interneta. No, ako nakon nekoliko neuspješnih dejtova osjetimo snažnu bol radi odbacivanja, možemo se naći u situaciji da odustanemo od izlazaka što nam ne pomaže da upoznamo partnera.

Što učiniti kada nas boli?

Da bismo mogli biti u kvalitetnom odnosu, moramo moći prihvatiti da nismo savršeni ni mi niti naši partneri. Ako smo osjetljiviji na odbacivanje, tada će obična i svakodnevna ljudska glupost partnera ili prijatelja biti interpretirana kao odbacivanje.

Da bi nas prestalo boljeti, prvo se moramo zaustaviti dovoljno dugo da shvatimo što nam se upravo dogodilo, što to zapravo znači i što ćemo učiniti.

Možda nas druga strana uopće nije niti odbacila.

A ako je odbacivanje bilo stvarno, tada zapravo nemamo izbora nego čekati da bol prođe. Boli nas, ali život ide dalje. Zemlja se i dalje vrti oko svoje osi. Svako jutro izlazi Sunce, a svaku večer moramo upaliti svjetlo da bismo vidjeli što radimo.

A onda će proći. Jednog dana će proći i više nas neće boljeti.

Zvuči jednostavno, a zapravo uopće nije.

Autorica: Marija Berzati

Izvor: zarooljica