KAD BIH IMALA VREMENA

Kad bih imala vremena da se ne obazirem na razna besmislena moranja samo da se ispuni norma dana koju su propisali razni dušebrižnici i zakonodavci, otišla bih na usamljenu plažu i satima gledala more.
Dok bi mi more šaputalo o smislu oplakivanja obala,
ja bih moru šaputala o smislu gledanja u njega.

Kad bih imala vremena da slobodno i neopterećeno kažem: „To vi mislite da ja nešto moram!“, potrudila bih se da napišem pjesmu nad pjesmama o ljubavi, samo slušajući svoju dušu čiji je pravi dom negdje daleko, daleko, a tako blizu, ustvari ovdje, uvijek ovdje.
Proslavila bih bezvremensku ljubav koja čuči skrivena od osuđujućih ovozemaljskih pogleda jer se plaši neuzvraćanja.
U mojoj pjesmi ona se ne bi plašila.

Kad bih imala vremena da nešto danas zaista ne moram, da nonšalantno odmahnem rukom i da mi bude svejedno, gatala bih sudbinu svijeta iz oblaka.
Slušala bih tišinu u sebi koja bi mi dala mnoge odgovore.
Pustila bih suzu da mi začini jutarnju kavu.
Zvala bih prijateljicu da joj kažem da mi je stalo, jer sve što ju je zadesilo tako je ljudski i zato je i moje.
I slušale bi se dugo, zaista slušale.

Kad bih imala vremena da ne moram brzo negdje stići, da ne moram brzo nešto platiti kako bih ispala vjerodostojna i vrijedna života po današnjim mjerilima, ja bih sjela ispod stabla s najširom krošnjom.
U mome krilu bi se ušuškalo jedno dijete.
Ja bih mu šapnula: „Jednoga dana, negdje…“
Ono bi mi blagim pogledom reklo: „Znam, mama. Znam…“

Vesna Ferluga – Antić

Izvor: alternativainformacija