Ne brini, još sam tvoj. Čak i kad odavno nisam

Meni su u životu održali sto i jednu lekciju.

Pa moraš ovako, pa nemoj onako. Dijelili mi savjete k’o da su ih na pazaru dobili, džabe.

Peri ruke prije jela, i spavaj osam sati dnevno. Jedi povrće i nosi kišobran pod rukom i kad je sunce. Skloni se u hlad na plus trideset i nikad, zaimesvegasvetog, nemoj izlazit vanka mokre kose. Napunili mi glavu svakojakim glupostima pa i danas mater čujem čak i kad mi nije iza leđa.

Nauče vas tako svemu, da vas pripreme za situacije koje će se dogodit i neće.

Samo vam nitko, nikad ne kaže, kako se ponašat onda kad jednom sretneš nekoga, tko je nekad, sasvim slučajno, bio tvoj.

Kad rano ujutro u pidžami i raspadnutim papučama izletiš samo preko puta po cigare, i nikoga ne želiš da te sretne, a naiđe eto baš on, uvijek nepozvan. (Prije se nikad nisi ustajala ovako rano.) I odjednom nigdje nikoga da ti kaže, da ti sad život spasi k’o da mokre kose na balkonu stojiš, kako pozdraviti onoga čija se glava nekad na tvojim bedrima budila.

Nigdje nikog da mi kaže kako nastaviti k’o da nikad nije bilo, a eto, bilo je. Kako disati, i kako hodati, i tko će mi ramena sad ponijeti jer meni su nekako preteška. I kako se nasmiješiti i u kojem smjeru glavu okrenuti kad naletiš na onoga što više nije tvoj, kao, a svaka mu stanica tijela vrišti da još uvijek tvoj je, i samo tebi pripada. A ti ne pripadaš njemu, kao, a pripadaš mu.

Kad se vraćaš s nekog sastanka pa sebe uvjeravaš da ti je s ovim sadašnjim baš stvarno dobro, pa naiđe onaj s kojim je bilo najbolje. Ima li nekoga da mi kaže, kako preživjeti s ovim što ostaje nakon, a ne ostaje baš mnogo kad je u svom malom kuferu i tebe sa sobom odnio.

U kojem smjeru život odvući onda kad sretneš onog kraj koga tvoj polusređeni život izgleda nekako sad srušen sav, i poluprazan?

Perem ruke prije jela i nosim jaknu da se ne prehladim, al’ netko da mi konačno reče kako se ruši ono što je gotovo, a nikad završit neće. I kako tijelu objasnit krizu koja dolazi, jer je baš izgorila posljednja cigareta a napolju, ulicom, upravo život prolazi?

2:47 ujutro, potresom zavibrira mobitel.
“Ne brini, još sam tvoj. Čak i kad odavno nisam.”

Iris Mirosavljević

Izvor: lolamagazin