TEBI koji si savršeno-nesavršen
Ovo je za tebe…”savršeno-nesavršenog”…
Vjerovatno zvuči zbunjujuće, dvije tako suprotne riječi stoje tik jedna do druge. Kako se uopće mogu staviti u istu rečenicu, a pogotovo tako jedna blizu druge. Zato što su istina, a istina izađe uvijek na vidjelo, prije ili poslije.
Da, savršen si, zaista si savršen: otac, osoba, čovjek, radnik, prijatelj…
I to tvrdim skroz neskromno, skroz iskreno i sa toliko dobre vibre.
Nesavršen si jedino ZA MENE.
Toliko vlastitih preispitivanja, toliko osuđivanja same sebe, krivnje, neprospavanih noći, toliko svega toga negativnog, toliko umora, bitki i na kraju poraza…
Dizanja i padanja, pokušavanja, uvjeravanja…
I na kraju izgubljena bitka, kapitulacija, konačna predaja…
Puštam te, puštam sebe, tebe, nas….koji smo se putem.
Jednostavno razišli, krenuli u potpuno suprotnim smjerovima.
I sad znam da te napokon zaista puštam bez ikakvih obostranih osuda, okrivljavanja, zamjerki, ružnih riječi…
Puštam te kako bi zaista onaj “nesavršeni” nestao, a “savršeni” osnažio sebe, ponovo počeo vjerovati u sebe, na kraju bio ono tko i što zaista je, kako bi poletio slobodno nikad se više ne pitajući da li je dovoljno dobar…
Ne želim da se ikad više to zapitaš, jer ti tvrdim kad pronađemo svako svoj put mira, sreće, ljubavi, onaj “nesavršeni” ostat će tamo negdje daleko, a ostati će onaj “ savršeni” prvo SEBI, a onda nekome tko će zaista dijeliti s tobom istu takvu energiju, toplinu, ljubav, na kraju krajeva nekom tko će biti “savršen” baš tebi i za tebe.
Zato ti još jednom kažem “savršen”, ali ne i za mene.
I to je ok, nije do tebe, napokon znam da nije ni do mene,
Jednostavno smo se potrošili, pogubili, umorili, iscrpili…
Jednostavno treba biti hrabar, iskren i priznati kada je KRAJ.
Treba znati priznati poraz, otpustiti, osloboditi, dati sebi priliku za rast, razvoj, neke nove prilike i pokušati biti “savršen” ali najprije za sebe…