Žene 21. vijeka ne žele spasioce, one žele biti heroine!

Heroj je imenica muškog roda, a predstavlja čovjeka koji je rođen u jednoj krizi kada je ljudima tog vremena određeno da umru bez slave. Zamislite! Umrijeti bez slave! Koja šteta za čovječnstvo!
Tada na scenu stupa Zevs koji stvara heroje, a oni mogu osvojiti besmrtnost. Budući da ljudi vole da preuzimaju ulogu Boga, oni odbijaju naloge sudbine i postaju heroji.
Zanimljivo je da kršćanstvo ne prihvata pojam junaka, heroja, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće mučenika). Ipak, srednji vijek prihvata kult heroja kao hrabrog ratnika ili viteza koji štiti slabije i nemoćne, posebno žene.

Budući da žene dvadesetog i dvadeset prvog vijeka ne žele spasioce, one same teže da postanu heroji ili heroine, jer one ne žele da ih se oslovljava u muškom rodu. Žene današnjice ne žele da umru bez slave, a kako su svi Bogovi muškarci, one su odlučile da se udruže. Njihovo međusobno povezivanje ih čini moćnima, a moćnima ih čine i miljenice Bogova, među kojima su Esdea, Deefa, Hadeza, Esbeba, Esdepa i još neke.

Heroina današnjice je obavezno mučenica, žena kojoj sudbina nije bila naklonjena, ali ona odbija naloge sudbine i preuzima stvar u svoje ruke. To su žene koje su pretprjele more nedaća, žene koje su preživjele karcinom (wow, kao da niko drugi nije), žene koje su izgubile dijete, (ne diraj u majčinstvo), žene koje su tlačene na bilo koje načine. (Ne diraj u ženu!)

Usljed traumatskog iskustva dolazi do gubitka identiteta, psiha se raspada i otcjepljuje se čovjekova ličnost. Ovakvim ljudima je, najčešće, potrebna stručna pomoć kako bi iscijelili. Sasvim je u redu kada ljudi, da bi vratili svoj identitet, pronalaze u sebi snage da se izdignu iznad situacije u kojoj su bili, ali čemu slaviti takve ljude kada svako od nas ima iza sebe i traume i potencijale, a i odgovornost da to prevaziđe. Ipak, postoje žene koje od svojih trauma prave priče i postaju slavne, ali,postoje i one koje ih prevazilaze i ne dižu prašinu oko toga.

Zašto se diže prašina?

Jedna od najzastupljenijih uloga u našem društvu je uloga žrtve i s ovom ulogom je najlakše ostvariti identifikaciju. Ovo se, uglavnom, događa u ženskom svijetu. Ljudi se najčešće identifikuju s onom koja se predstavlja kao žrtva, jer u tuđoj patnji vide svoju patnju. Žrtva se prikazuje kao neko ko jako dugo pati, ali, budući da ne želi umrijeti neslavna, izdiže se iz pepela, izdiže se iznad sebe, a masa kliče. Žrtva, zarad prihvatanja, potiskuje vlastitu ljutnju ili tugu, a tada masa, osjećajući žrtvinu tugu, doživljava katarzu i oslobođenje od vlastitih napetosti. Nažalost, masa nema razvijeno emocionalno obrazovanje, u kojem bi bila u stanju sagledati činjenice realno i prestala okrivljavati sudbinu ili vanjski svijet. (Jadna ona! Zamisli! Preživjela je toliku tragediju! Ali, sudbina, šta ćeš!?) Iskazuju tugu, identifikujući se sa žrtvom, kao i ljutnju usmjerenu na sudbinu, jer, neko mora biti okrivljen. Tomislav Budak navodi pet vrsta identifikacija:

– Identifikacija sa žrtvom
– Identifikacija sa mrtvom osobom
– Identifikacija sa herojem
– Identifikacija sa djetetom
– Identifikacija sa mučenikom

Budući da identificiranost ima veze sa emocijama, heroine, kao i masa, osjećaju ljutnju, tugu ili strah, ali i krivnju i trans (identifikacija sa djetetom ili nezrelom osobom).
Žrtva – heroina , koja je doživjela traumatsko iskustvo, a da bi se sastavila u cjelovitu osobu, opet ulazi u fazu identifikacije, Ali, u ovom slučaju, ako ne traži pomoć od stručnjaka, najčešće se identifikuje sa nezrelom osobomom i zapada u jednu vrstu transa.Trans je vrsta emocionalne tuposti u kojem osoba doživljava svoje ispunjenje tako što negira svoje emocije. Po Budaku, ona ih ne osjeća, nije prisutna i zabavljena je maštanjem.

Emocionalno nepismena masa tumači to kao da ježrtva preuzela odgovornost za vlastiti život. Možda i jeste i to je odluka koja nas oslobađa, ali zašto od toga praviti kult? Znam puno žena koje su preuzele odgovornost za vlastiti život. I one imaju facebook profil, ali nemaju mase obožavateljki koje kliču zbog njihovog uzdizanja iz pepela, zato što one ne koriste emocije kako bi ucjenjivale masu. Dženana je profesorica, ali nije dobra sa Zevsov Premijerom niti sa miljenicama Bogova, pa nema posla. Ali, preuzela je odgovornost za vlastit život. Dženana svako jutro ustaje u pet sati, ide do svojih plastenika i obrađuje zemljište. Zato Dženana ima i nudi domaće proizvode: krompir, luk, mrvu, krastavce, paradajz, papriku…, ali koga briga kada tu nema emocija. Dženana nam nije ispričala svoju tužnu priču, jer je Dženana emocionalno pismena.

Druga se zove Dina i ona je magistrica psihologije. Kao i Dženana, ni Dina nije dobra sa Zevsom Premijerom i drugim miljenicama. Dina svako jutro ustaje u sedam sati i obilazi buvlju pijacu. Kupuje vintage odjeću, prepravlja, pere, pegla i prodaje iz svog online butika. Ni Dina ne diže prašinu i ne kuka i niko oko nje ne stvara „Dinin kult“. Zato što ovdje masa nije ujedinjena. Tačnije, žene nisu ujedinjene. Žene padaju na emocionalne ucjene, upravo iz razloga što su emocionalno nepismene. Jer da su pismene po pitanju emocija, onda bi podržale Dženanu i Dinu i kupovale domaće proizvode, ali kako bi se onda riješile svojih emocionalnih disbalanasa!? Katarza je čudo jedno. Daj ljudima dovoljno tragičnih priča i oni su mirni. Ne treba toliko Leksaurina. Dovoljna je jedna tragedija, koja se pretvara u kult. A žene kliču: Imamo heroinu!

Psihoterapeut Vahida Djedović/edukacija.info

Izvor: edukacija